Jasminka Domaš: Iznenada drugačije (fragmenat romana)

„ I bi svjetlost „[1], reče Jara. Na stolu je stajala posudica s mirisnim štapićima uronjenim u tekućinu. I ona ih okrene tako da su sada svježe natopljeni širili  miris sandalovine.
I dok je sjedala u fotelju nekog je nehotice nogom dodirnula. Pogledala je, ali osim nje nikog nije bilo u blizini ili joj se barem tako činilo. I dok se osvrtala po sobi lijevo i desno, okretala glavu istražujući pogledom, odjednom osjeti blagi dodir po kosi i nasmije se anđelu Sandalfonu kojeg je privukao miris sa stola, kao što  leptire  privlači svjetlo.
„ Njegovu sandalu sam dodirnula pod stolom, eto to je“ pomisli. I poželi vidjeti  i na svojim stopalima prah sandale tog neumornog putnika koji sakuplja molitve na Zemlji i nosi ih u visinu do Prijestolja nebeske slave.
 I sjeti se  svojih molitvi i časa kada su prestajale njezine pobune uronivši u rijeku pristajanja znajući da ono što joj je bilo određeno na Nebu da se mora ispuniti na Zemlji.
 
Anđeo Sandalfon dolazio bi povremeno do Jare i odlazio,  noseći radosno u visine njezine zahvale za molbe koje joj se nisu ostvarile. Posebno za njih.
Od njih dvoje nije bilo strastvenijih putnika i satima i danima pričali bi jedno drugome o lukama u kojima su pristajali i vračali im se nakon puno godina, ali i o onima na koje bi zaboravljali i nalazili ih poslije mnogo vremena kao da su plovile za njima ili bile nasukane na dnu sjećanja da bi ponovno uskrsavale i pojavljivale se u zemlji Sred srca Neba gdje uvijek sve postoji i ništa ne nestaje.
 
I Sandalfon bi uživao gledajući u Jari modrinu kornatskih otoka s odrazom strmih stijena, pijesak  Tunisa s arapskim konjima u kasu na obali, prozore sinagoge u New Yorku , parišku operu i Karlov most u Pragu, zajedno s cvjetnom promenadom u Barceloni, uspinjačom u Zagrebu, Demel slastičarnicom u Beču i Holland parkom u Londonu, prepunom malih, brzonogih vjeverica upletenih u sliku snježnog Jeruzalema.
A Jara bi s vjeđa Sandalfona odlazila na zvjezdano polje i gledala kako se na njemu otvaraju vrata neonsko plavih petokraka u kojima stanuju duše anđela, dijeleći s njima, ranim jutrom, svjetlosne obroke.
I vidio bi Sandalfon, dobro pazeći na nju, da bi ona na svojoj putanji prema Zemlji rado malo skrenula s nje privučena zelenim, ljubičastim i crvenim bojama  Indije želeći se zaplesti u Indrinu[2] mrežu postajući odraz odraza u svemiru, ali nije joj dao, nije joj dopuštao. Jer, ono što je započela na Zemlji u ovom životu nastavit će se za nju tek u Sljedećem.
 Ali, nije nimalo sumnjao da će se Jara kad za to dođe vrijeme, provući iz pukotine raja i iskrasti na Zemlju tvrdoglavo čeznući da se jednom ono što je tom mjestu bilo  započeto, tamo i dovrši.
Uto je ugleda u desetinki sekunde kako u Mea shearimu[3] proviruje kroz vrata knjižare čekajući nestrpljivo da naiđe onaj netko nepoznati kojeg će njezina duša  prepoznati.
No Jarina budućnost bila je  sada samo san kojeg nije smjela vidjeti. I Sandalfon brzo pred njom zatvori oči, jer ono što je znao, za nju je  još moralo ostati skriveno i prestraši se da mu nije ukrala te slike iz očiju, jer među nebeskim poslanicima nije bila na najboljem glasu.
 Pričali su, kako se zna pritajiti, iz ruku im poruku oteti , prstom sredinu čela između očiju dodirnuti i misao iščitati. I zato je bio na oprezu i odluči otići od nje, ali prije toga joj reče :“ Prošlost i budućnost tek će se sresti. „
 
                            A Jara ? Ona se uputila prema sanduku s cipelama i izvukla iz njega poluvisoke čizme, meke, svijetle kože, boje pijeska i s dugačkim vezicama i objavi: „Te su mi najmilije. Njih zovem Cipelama kroz pustinju i prašumu, svugdje sam u njima putovala“.
Ada i Hagaj brzo su razmijenili poglede, a Lior upita roditelje :“ Što joj bi odjednom ?“
 No odgovor je odmah stigao . „ Lior, pripremi za sutrašnji izlet sve što ti treba. Baš me živo zanima kako napreduje izgradnja Shivina hrama“.
U hodniku je na vratima bila naslonjena Jarina naprtnjača i iz nje je virio tuljac  prostirke za jogu. Tu će se još naći vege sendviči. Jabuke i banane i to u povećim količinama kao dobrovoljni prilog za zajednički ručak ljubitelja istočnjačke mudrosti.
„ Sva sreća da idemo Višnjinim autom „ pomislila je Lior, „ jer kako bi inače sve to teglile po vlaku pa onda još i pješačile do hrama?“
 
„Što ćete zapravo u Zlatar Bistrici „? Ustrajao je Hagaj ne samo na svojim pitanjima nego i na svojim sumnjama, a Lior dohvati sa stola pismo i pročita : „Želja nam je da se što više ljudi upozna s alternativnim metodama fizičkog i duhovnog iscjeljenja i zdravim načinom života“.
„ U tom slučaju, morat ćeš prestati tamanit slatkiše“, reče joj otac i nastavi „ A gdje mislite prenoćit ?“
„ U kući na podu, a moguće je i kampiranje na livadi, sve ti to ovdje lijepo piše“, objasni mu Lior.
Hagaj je prstima prolazio po kosi što je bio znak njegove zabrinutosti i uznemirenosti.
Ada se cijelo vrijeme hrabro držala kao da Lior i Jara baš svaki dan ili tjedan odlaze u Shiva templ.
Spiker je na radiju čitao vijesti i njih dvije ipak su se malo „ skiselile „ kada su čule prognozu „ Oblačno i s kišom, povremeno jači vjetar „.
Jara je rekla:“ Koji put se ipak prevare, najave kišu, a bude sunčano „. Nažalost prognoza je ovoga puta bila točna.
Ujutro je padala kiša ko' iz kabla. „ Svatko normalan ostao bi pri ovakvom vremenu kod kuće „ prigovarao je Hagaj, „ samo njih dvije ne odustaju“.
„ Pusti ih, molila ga je Ada, „ ništa im se neće dogoditi“.
A njih dvije bile su sigurne samo u jedno, a to je da jedva čeka ne da odu nego da se vrate i da čuje tko je sve tamo bio, o čemu se razgovaralo i što su saznale te ljubiteljice „ Plavog planeta „ i „ Svjetlosti „.[4]
 
I kada su se napokon približile svojem odredištu Lior i Jara ugledale su veliku zelenu plohu, mirisne, kišom natopljene trave iznad koje su već plovili oblaci obasjani suncem, darujući se onima koji su stigli tražeći u tihovanju i duhovnom odmoru nešto više i nešto bolje od gradskih ulica zagađenih benzinom, drogom, ubojstvima , nasiljem i ispraznošću svih vrsta.
Miris bilja miješao se s mirisom začina, cimeta, cardamoma i šafrana, iz velikog lonca u kojem se kuhao ručak, iza hrama.
I kada su se vratile u Zagreb, pričajući sve te detalje Ada se sjetila da je Adam kada je bio protjeran iz Edena ponio sa sobom i šafran koji će mu na putu prema  novoj Kući kad, tad zatrebati.
Lior je vjerno opisivala i plavu kupolu hrama, otvoren prozor u Nebo koje se vidi pri molitvi i pjevanju i zelenu granu koja se kroz njega uvukla s pročelja zgrade.
 Ada je uživala u opisima sljedbenika Vishwanande koji je učio one koji su ga slušali da u duši svatko mora pronaći sebe, jer u svakodnevici uglavnom ljudi prikrivaju svoj identitet.
„ Zbog toga nisi morala otići s Jarom od kuće, jer ona itekako dobro zna da židovstvo poznaje čak pet razina duše i intelektualne i osjećajne. Nije li to dovoljno?“ Narogušio se Hagaj, a Jara da bi nekako ublažila taj njegov ton počela je govoriti o Mayanskom kalendaru i spiralnoj formi vremena, o simbolima i energiji s kojom ulazimo u život.
„ U svojoj srži, riječ je o usklađivanju energije prirode i univerzuma, o najboljem mogućem kretanju po rijeci vremena zajedno s našim mislima  i to naravno u četvrtoj dimenziji.
„ Tko to zna bolje od tebe Jara?“ rekao joj je nervozno Hagaj. „ Ti već godinama živiš u vremenu izvan vremena zarobljena u svojim sjećanjima „.
Jara je na to ušutjela kao da joj je u ruke gurnuo buketić „ tugolisja“.
 
 U svakom slučaju , Hagaj je rekao više nego što je trebao , ali riječi se višu nisu mogle povući, jer kada ih se izgovori, izgovorene su i sada su lebdile između njih, pozljeđujući ih oboje.
„ Nisi trebao“ rekla mu je prijekorno Ada. Ali, bilo je prekasno i Jara kao da je pred njihovim očima ušla sama u sebe, povukla se i nestala nečujno s njihova vidika i svi su znali da možda danima više neće progovoriti.
Zatvorit će za sobom vrata koja nitko neće moći ni znati otvoriti ni otključati i tako će ostati negdje u pustoši i tišini misleći i radeći, samo dragi Bog zna što, sve dok se ne odluči pojaviti i pitati nešto  banalno glasom kao da se cijelo vrijeme motala po kući brišući prašnu, guleći krumpire ili čitajući novine.
 
„ Kad me nema najviše me ima“ govorila bi Jara Lior, nakon što bi dani njezina povlačenja u osamu završili i nakon kojih bi one koji su s njome živjeli ponovno pronašla.
Dešavalo se s vremena na vrijeme da ranim jutrom izađe iz kuće kao duh noseći u ruci fotografsku opremu i ključeve u džepu. I ništa više. Krišom da ona to ne vidi, gurali bi joj i ubacivali u džepove papiriće na kojima je bilo ispisano njezino ime i kućna adresa, jer osobito Adu obuzimao je strah, „ što ako joj se nešto dogodi, nitko neće znati ni tko je ni gdje stanuje.“
Jer Jara, kada isplovi iz stana u onoj svojoj dimenziji vremena, ništa ne vidi i ne čuje osim onog što želi vidjeti ili onog kojeg želi osjetiti i pronaći, a taj je već odavno tamo gdje noga običnih smrtnika za života ne može kročiti.
 
I poslije, kada bi se Jarino vrijeme ipak poklopilo s vremenom onih s kojima je dijelila dobro i zlo, pokazivala bi im crno bijele fotografije s lokvicama vode u kojima su se zrcalili bijeli oblaci ili bi gledali zajedno u trenutak tame prije izlaska sunca dok se jutro još nije razglobilo od noći. Onda bi iznenada pokazivala fotografije starih, prilično oronulih vila, koje tajkuni još nisu otkupili, uvjeravajući sve oko sebe i upirući prstom u jednu vilu „ tu smo  stanovali.“
 Ada, Lior i Hagaj slijegali bi bespomoćno ramenima gledajući u čudnovate vrtove njezine mašte i tražeći u njima cvjetove prepoznavanja života kojeg se , za razliku od nje, oni nisu sjećali.
Hagaj je iznenada spasio tu situaciju vrativši sve u kalendar po kojem su obično živjeli.
„ Jara, trebat ćeš za purimsku[5] zabavu kostim, nešto sam posebno za tebe napravio, anđeoska krila koja će se pomicati dok ćeš hodati“.
Njezino se lice rasvijetlilo, oči su se zaiskrile i povikala je poput nestrpljiva djeteta :“ Daj da ih vidim, daj da odmah probam kao će to ići !“
I sekundu poslije već je koračala stanom širom raširenih, golemi bijelih, pernatih krila koja su opasno prijetila da će pomesti sve što im se nađe u blizini.
 
 Ada bi svako malo ispustila krik kojeg bi prigušila rukom misleći „ ode vaza“ ili „ gotovo je s porculanskom zdjelicom „, ali ništa to nije značilo u odnosu prema sreći koju je krilata Jara isijavala.
Promatrajući se u ogledalu samo je primijetila :“ Za ulogu prelijepe kraljice Estere ionako već odavno nisam. Ovo s krilima, to će biti dobro“. I dok je Hagaj skidao s nje tu anđeosku opremu ona je poželjela svoje omiljeno jelo, rižu na mlijeku s mirisnim košticama cardamoma, uvjeravajući Lior kako je to izvrsna hrana za duhovne ljude, a posebno ako se još malkice doda voća i meda , a može i narezanih žele bombona.
„ Sve se opet vratilo u normalu“, bila je sretna Lior, samo nekako je sumnjala da je kod njih u kući ono što je normalno, normalno i kod drugih ljudi. No, nije previše mudrovala nego je u ostavi tražila po policama komadiće sušenog ananasa i rabarbare, želeći ugoditi baki.
Ada je pak razmišljala da bi možda za Lior bilo najbolje kada bi postala magid, pripovjedač koji putuje od mjesta do mjesta, od štetla[6] do štetla pričajući svoje priče o neobičnim događajima i čudotvornim rabinima, jer sjaj pripovjedača do kojeg netko dopire iz njega i zrači. A odrastajući s njima u kući, osobiti s Jarom, Lior bi imala o čemu pripovijedati do kraja svog života.
Miris toplog mlijeka ispunio je zrak. I popio svaki nemir. Jara je stavljala tanjure na stol tvrdeći „ Jeruzalem je tamo gdje smo i mi „. I tome se više ništa nije moglo dodati ni oduzeti, barem ne tog dana“.
 
Tri dana kasnije krenuli su svi zajedno na Purimspiel[7]. Ispod ogrtača Ada je krila svoj kostim Trnoružice, Hagaj svoju raskošnu harlekinsku kragnu i Lior svoj izgled američkog kipa slobode. Samo je Jara, hodala Zrinjevcem u bijeloj, dugoj haljini i s velikim lepršavim krilima koja su se s njezinim hodam lagano pomicala gore, dole, dok su joj ruke i lice bili posuti plavosrebrnim svjetlucavim prahom.
Opuštena i vedra pričala je, ne obraćajući pažnju na prolaznike kao da je bila najnormalnija stvar na svijetu hodati Zagrebom s velikim krilima prikačenim za haljinu. I upravo ta njezina gotovo nevjerojatna ležernost s kojom je nosila ulicama svoju purimsku odjeću pokazivala je kako nešto što je neobično može odjednom postati obično. Ljudi su se za njima okretali, ali ipak ne u tolikoj mjeri koliko su se prije izlaska iz stana pribojavali.
I napokon, ušli su u veliku dvoranu u kojoj je vladala živost i gužva. Mali orkestar već je svirao dok su se razdragani ljudi u blagdanskoj , veseloj i opuštenoj atmosferi radosno pozdravljali i smijali se jedni drugima prepoznavajući se u neobičnim kostimima, perikama, maskama , likovima iz bajki, stripova i Zvjezdanih staza.
Prije toga odložili bi svoje kapute ili ogrtače u kojima su došli na jednu golemu hrpu i začudo nitko se nije pitao kako će ih na odlasku pronaći.
Uglavnom svi su se osvrtali oko sebe tražeći neku još slobodnu stolicu ili stol za koji će sjesti prije početka igrokaza o kraljici Esteri.
Jara je stajala usred dozivanja , mahanja rukom i pozdravljanja promatrajući kako djeca, razdragana i radosna trče po dvorani noseći u rukama kolače posute bijelim kristalima šećera.
Iznenada prema njoj se uputio dječačić od možda dvije, tri godine. Polako i oprezno se približavao i odjednom nastupila je tišina. Orkestar je također prestao svirati. Bubnjar je držao svoje palice u zraku promatrajući kao i svi drugi maleno biće koje je prilazilo anđelu, širom otvorenih očiju  i s blagim osmijehom koji mu je titrao oko usana, opčinjen Jarinom pojavom. I kada joj se sasvim približio ona se spustila ispred njega na koljena. Krila su lagano zadrhtala i dječak je sada ručicama oprezno doticao njezino lice, ispitivao ga prstima na kojima mu je ostajao trag svjetlucava praha.
Te purimske večeri, njemu, baš njemu stigao je nebeski anđeo s visina, golemih,  raširenih krila. S dna dvorane stigla je nečujno i dječakova majka i dok su ljudi ganutljivo promatrali taj prizor ona je tiho rekla :“ Dječak je autističan „.
 
  Svijet koji je Gore te purimske večeri spustio se Dolje do malenog dječaka oslobodivši ga tišine u kojoj je  zarobljen živio, u blagdanskoj noći izbavljenja.
Za Jaru, koja je polako ustala, Purim je time bio ispunjen i dovršen. I doskora vračala se sama kući, u modrini noći u kojoj je prvi put te godine osjetila dah proljeća i pogledom dodirnula pupove platana, na kojima još nije bilo lišća.
 
  Oko tri sata ujutro Lior se probudila puna nemira dok je sunce odbijalo ući u zoru gledajući u san punog mjeseca i ona ga gurne ispod svojih vjeđa još željna sna, pokrivajući se mjesečevim zrakama. Ali, san joj na oči više nije dolazio.
Čula je kako pucketaju parketi najavljujući hod nepoznatog. „ Tko to dolazi ?“ upita se obuzeta mirisnom, gotovo bolnom slatkoćom magnolija u prvom cvatu.
„ Proljeće je „ pomisli. „ Ono je ušlo u sobu“. I prestraši se, jer vrijeme se neumitno zgušnjavalo, sabiralo i sažimalo. Sve je još bilo tu, onako kako je znala i poznavala. Svaka stvar na svojem mjestu, ali ono što je već slutila, ono što je dolazilo iz tko zna kojih prostora već je bilo ispred nje ne dajući joj da spava.
„ Manje je od dva mjeseca do mature, tada ću morati reći što želim , što sam odlučila i kamo ja to idem“ šaptala je sama sebi sjedeći na krevetu.
Misao se rađala dugo i mukotrpno, spremajući je i privikavajući je na bitke kroz koje će morati proći.
Pogled joj se zaustavio na staklenim vrčevima koje je Ada godinama strpljivo sakupljala i kupovala po staretinarnicama i buvljacima i zatim se pogled primiri na tren na njezinom radnom stolu na kojem je stajao telefon s malim prozorčićem na kojem su se vidjeli ispisani brojevi i koje se nikada ne sjeti provjeriti ni pogledati.
Tu su bile i Jarine figurice Rade i Krišne koje je jednom davno dobila na poklon i dijelile su prostor na zasebnom stoliću zajedno s indijskom božicom Parvati i malim Ganešom. A Višnu je sjedio uz njih obdaren snagom posebnih moći u cikličkom krugu života i smrti. Rađanja i umiranja, dolazaka i odlazaka, sastanaka i rastanaka.
Brisanje prašine s te male družine za nju je uvijek bilo ravno najgoroj noćnoj mori, bojeći se da ne slomi zublje ili da ne ošteti Parvatinu crvenu točku između njezinih očiju ili da se ne otkine Ganešina siva surlica.
Jer, to je bio poklon Jari onog čije se ime ne izgovara.
 
Sjedeći i dalje nasred kreveta nije imala ni snage ni volje iskoračiti s njega i ući u svijet, skrivajući u srcu ono što je već osjećala i znala, diveći se  još usput i na trenutak zelenim stabljikama koje su poput vodoskoka prštale iz lončanica. Za njih se brinula Jara koja ima „ zelene prste „ njoj svaka biljka raste i grana se u nevjerojatnim razmjerima te bi joj Hagaj znao reći :“ Punice, od kuće nam pravite džunglu“ što nju naravno nije ni najmanje ni diralo ni smetalo. Naprotiv, jučer nije mogla sakriti svoje uzbuđenje što je kaktus u hodniku narastao do neslućenih visina i zahtijevao da mu se napravi rupa na stropu kako bi se slobodno mogao, ako mu baš bude do toga, protegnuti sve do tavana.
I kada bi nekoj biljci morala otkinuti uveli list ona se uvijek iskreno i duboko ispričavala kao da njoj samoj netko otkida komadić kože.
I kad se Jara naljutila na ružu i zaprijetila joj da će je izvaditi iz zemlje i baciti, jer više ne cvjeta, preko noći se pojavilo nekoliko ružinih pupoljaka. I pomislivši na to Lior se s nelagodom sjeti izreke da se iza svakog ružinog grma krije zmija patnje. I to je oneraspoloži.
Rukom je prešla preko čela kao da tako može izbrisati tu neugodnu misao. I to je natjera da spusti jednu nogu ispitujući njome pod i provjeravajući da li su tu papuče. „ A gdje bi ti bile“ učini joj se da čuje Adin glas, „ nego tamo gdje si ih ostavila. Ispred televizora, naravno“.
Odjednom preplavi je miris kruha prženog u jajima i vruče kave koja se sigurno već pušila iz šalica i ona domjesečari bosonoga do kuhinje gledajući da se što prije domogne komadića žutozlatnog kruha koji joj je nestrpljivoj pržio nepce i prste.
Hagaj joj bez riječi donese papuče i spusti ih pred njezine noge i ona se uvuče u njih kao puž u svoju kućicu. Ali, taj puž vrlo će brzo opet poželjeti izmigoljiti van iz kuće, jer je sve odavalo da će jutros početi veliko pospremanje stana, a njoj se u tome baš i nije sudjelovalo.
„ Moram otići u sveučilišnu knjižnicu“ reče brišući masne prste u papirnatu salvetu na kojoj su bila nacrtana dva pržena jaja na oko i pecivo.
„ Ne muljaj „ govorio joj je Jarin pogled, „ ali idi „.
 
Pospremanje stana bilo je uvijek četvrtkom, uoči Šabata, kada bi Jara iz svojeg unutarnjeg svijeta, točna poput švicarskog sata, ulazila u vanjski odlučna da i najmanju naznaku kaosa dovede u red.
„ Tijek svoje svijesti lakše se može pratiti na površini mirnog mora“ znala bi reći prije nego što će petkom upaliti dvije svijeće „ Čuvaj“  Šabat i „ Sjećaj se“, znajući da se u drami kozmičkih potresa odlučno izborila za čistoću i mir i ulazak u blagdan u hramu vremena.
I činilo se da je u odsjaju meke titrave svjetlosti na čas prestala i potraga onog koji je ograničen , pjevajući iz sveg srca dobrodošlicu anđelima mira.
A kad bi Hagaj počeo pjesmu o vrijednoj ženi Ada bi se osjećala kao da je stihove napisao  on osobno samo za nju i doista Hagaj je mogao pune duše pjevati onoj koja je za njega bila vrednija od biserja i dragulja.
Svakog Šabata Ada je bila odjevena u sreću koja je izvirala iz nje same ploveći po domu svjetlosnim rijekama u vječno zelene vrtove Edena utječući u Izvor svih izvora.
Mir se tako uvukao u kuću i legao s njome i sa svima koji su u njoj živjeli u tišinu dok su svijeće polako dogorijevale poigravajući se odsjajima na pločama saveza  načinjenim od mjedi i utisnutim u korice molitvenika od bjelokosti, koji je ostao na stolu.
Te noći samo se čuo šum kiše i vjetra koji je u naletima povijao grane drveća otkidajući tek iznikle pupoljke magnolija koji su se nečujno osipali svilenkastim laticama po travi.
I svijeće su polako dogorjele, pretvorivši se u skulpture koje su još disale  toplom mekoćom, koja je mogla upiti dah svake misli i zapisa.
I u tom trenu, sačinjenom od nevidljivih niti s ovog i onog svijeta, otvorila su se polako drvena vratašca tibetanskog ormarića kao što se nečujno i bez zvukova otvaraju baš u tom času negdje u svijetu vrata Muzeja izgubljenih hodočasnika.
 
                            Male, voštane skulpture naglo su ukrutile svoja tijela pitajući se radoznalo tko će se sad pojaviti ? Taoisti, zaratrušćani, lame, brahmani, perzijski pjesnici i mistici, učenici Lao-Tzea, srednjovjekovni sveci, alkemičari, kristoliki yogini , svi su bili tu zagrljeni u vječnosti. Sakupljeni iza vrata tibetanskog ormarića s opojnim  mirisom borovih šuma.
A onda su se dostojanstveno povukli u dubinu i nutrinu tisućljeća ostavljajući mjesta za čovjeka u dugom crnom kaftanu i hasidskom šeširu široka oboda, za uvaženog rabina Jichaka Levija iz Berdičeva koji je odlučno izašao iz sjene. A podno njegovih nogu već je sjedila u pozi lotosova cvijeta Mirabai, indijska mističarka.[8]I ona ga pozva rukom da i on sjedne, gdje želi i kako mu to po položaju i vjeri dolikuje.
I kada je rav Jichak Levi sjeo, ipak na pristojnoj udaljenosti od Mirabai, poveže se s njom u mislima i pošalje joj poruku :“ Lior pripada svojem narodu i on je treba zbog njezine čista srca i vedra duha sa svim darovima koji su joj bili dani onoga časa kada se njezina duša spustila iz božanskog okrilja u ovaj svijet u kojem smo upućeni jedni prema drugima.“
 
Tajanstvena Indijka odmah mu vrati misao „ Pravedni smo u ljubavi. Lior u potrazi za svijesti o Božjoj sveprisutnosti prihvaća s duhovnim promjenama unošenje istine u naš svijet. I to nas ujedinjuje kao ljudski rod.“
 
                            Rabin podigne pogled ispisujući ukrašenim, hebrejskim slovima kako nije dovoljno pričati o Svetom, blagoslovljeno neka je , nego treba i biti s Njime u jedinstvu subjekta i njegova unutarnjeg iskustva ukorijenjenog u vjeri u kojoj je osoba odrasla  i odgojena. Na mjestu Liorina srca svakoga Šabata pale se dvije svijeće. I iz nje ta svjetlost pronalazi svoj put u svijet kojeg grije snagom svoje predanosti Onom na čijem dahu počiva svijet.“
 
„ Uvaženi rabine“, odgovori mu smireno Mirabai,“ Bog poziva čovjeka koji mu odgovara u određenom času za misiju koja mora izvršiti. Lior je tako izabrana i odabrana za iskustveno spoznavanje božanske stvarnosti po Njegovoj milosti i ljubavi. I ono je povezano s posebnosti vremena u kojem se nalazi pokazujući i dokazujući u svojem kretanju s jednog kraja svijeta na drugi živi odnos čovjeka i Apsoluta. A ono što je čeka nije drugo nego put prolaska od stvarnosti do istine. Vi rabine, vrlo dobro znate da ljubav ljudskog bića zahtjeva i traži mijenjanje čovjeka, tako je i Zemlja i tu gdje živi samo mjesto Liorinog privremenog boravka.“
 
„ Ako je već riječ o privremenosti“, nije popuštao Jichak Levi iz Berdičeva, „ ona upravo tu gdje jest može biti posrednicom apsolutnog susreta čovjeka i  Beskonačnog koji joj otkriva u svoj svojoj veličini najsnažniju objavu Susreta. Od dolaska  Adama na ovaj svijet u kojem su sve duše, one koje su bile,  koje jesu i koje će bit, ona je nevidljivim nitima vezana za korake Mesije. To je srž njezinog misterija kao cjelovitog poklona vjere, darovanog od Pravednog.
 
„ Pažljivo sam Vas slušala rabine Levi, odgovori Mirabai, ali središte njezine nadsvijesti nije drugdje nego u slobodi. A nju ne možete zarobiti i ograničiti. Lior to još ne može na glas izreći , ali ona već zna što joj je za činiti, jer učeni i uvaženi rabine, ništa nije tako precizno kao kozmički zakon i dopustite joj da se uskladi s mapom nebeske duše. I nemojte je osuđivati nego joj pomognite. Ona je probuđena u Svemogućem i Vi znate da ne postoji moj ili vaš Bog, jer On pripada, kako i sami govorite, svakom čovjeku ili nijednom. Nitko, pa ni Vi, koliko god bili mudri ne možete zadržati ono što Vam Višom voljom više ne pripada.“
Mirabai svojim Trećim okom predala je rabinu riječi koje je obojila u tamnu indigo plavu boju, pretvarajući ih u sliku.
A rabin Jichak Levi, boreći se za Lior pomno je birao što će joj prenijeti: „Plamen je Mirabai, u moru duha koji je svojim kapljicama u njoj ovdje kao što će biti i negdje drugdje. Da bismo putovali , ne moramo se fizički kretati. Plamsaj beskonačnog života i ovdje svijetli. A Židovi, ma gdje da odu, oni su kao ulje na vodi, ne možeš ih pomiješati.“
 
„Moje Oko“, vrati mu poruku Mirabai, „ prodire do univerzalnog uzroka otkrivajući u Lior kozmičkog čovjeka koji ima ne samo duh nego i svoje fizičko tijelo. Ona jest, kao što ste rekli probuđena u Bogu, ali želite li da živi u skladu sa sobom i svijetom onda ju pustite da ode, jer ono što je učinjeno u prošlosti nijedna ljudska ruka ne može izbrisati i nema glasa snažnijeg od glasa unutarnjeg vodiča koji s njom putuje već tisućama godina djelići njezinu karmu, sve uzroke i posljedice njezinih djela.
 Liorina je zadaća koju je dobila od Vječnog da upozna sama sebe. I kao što asket i pustinjak poštuju stazu duhovne discipline kojom moraju proći, tako i ona ima svoj put koji je već određen. Strpljenje je najbolji tražitelj istine, jer samo u smirenom duhu zrcali se unutarnji svijet. Lior ima snažnu intuiciju i njome će biti zaštićena“.
 
Mirabai je nakon toga polako ustala pokupivši iz etera sve svoje slike i tad se nakloni sklopljenih ruku rabinu Leviju držeći ih na srcu i zatim na svojem čelu. Nasmiješi mu se puna blagosti i utješi ga tako što je u njemu oživjela misao da se uravnoteženi ritam svemira temelji na uzajamnosti i on zaključi : „Božanskom oku svugdje je središte „.
 
Na tren nastupila je duboka tišina dok su se Mirabai i rabin Jichak Levi iz Berdićeva nečujno povlačili u dubinu tibetanskog ormarića, i zatim kada su se ponovno pridružili neobičnoj svojti sakupljenoj sa svih strana svijeta i meridijana, koja ih je strpljivo čekala, začula se tiha i skladna pjesma koju su svi podjednako voljeli „ Kamo da odem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem ?
Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u podzemlje legnem i ondje si.“[9]
 
Soba se ispunila svjetlom i Lior se probudi pitajući se je li ono što je sanjala doista bio san ili je to bila stvarnost, ali nije se osjećala ni uplašenom ni izgubljenom i dok je još u spavačici tumarala stanom Jara je pogleda i reče na ladinu[10] : No „Kresi in la guarta, lu ke no keri il patron“ i kada ju je Lior očima upitala zašto joj to govori Jara samo tu istu rečenicu ponovi na hrvatskom „ Ne raste u vrtu ono što Gospod neće“. I Lior se nasmiješi dušom .
„ U nedjelju je u sinagogi brit mila[11] obavijesti ih Ada i ta vijest sve razveseli i još im reče kako će otići ujutro u zajednicu pomoći oko priprema za svečanost. Ada je bila poznata po ukrašavanju jela i prostora čineći ga profinjenim i lijepim tako da su je rado pozivali da pomogne prilikom vjenčanja i obrezanja. I kada bi je ljudi hvalili ona bi samo skromno rekla :“ Iskrice svetog su u svemu, samo ih treba znati uzdignuti na višu razinu „.
A Lior s puno čežnje počne gledati pažljivo po stanu, jer njezino se srce opraštalo.
U svako doba dana, ako je bilo sunčano kao tog jutra, ona je znala gdje su svjetlosne sjene koje su izvlačile iz polutame pojedine predmete kao što reflektori u kazalištu osvijetle ono što je u nekom času važno. Samo ovo nije bilo kazalište, to je bio stvaran život u kojem se zastor podigne rođenjem i nitko ne zna ni dan ni sat ni trenutak, ni mjesto na kojem će se spustiti ni kakav će biti kraj.
„ Na što misliš „ upita je Hagaj. „ Ma ni o čemu, tek tako „ odgovori ocu. Osjećajući teret one koja odgađa izreći ono što je bilo neodgodivo, želeći da to njezino i njihovo sada još traje, barem još malo, neizmijenjeno, onakvo kakvo je poznavala, s malim, dobro poznatim i uhodanim ritualima, događajima svakodnevnim i onim blagdanskim u kojima su se kretali svatko sa svojim osobinama, a opet jedni drugima bliski i potrebni, ostajući u slobodi uzajamne ljubavi vjerni ne samo obitelji nego i svatko od njih svojem unutarnjem ja.
 
Jara je odlučila otići u židovsku zajednicu zajedno s Adom, jer je i ona htjela pomoći oko priprema za brit mila očekujući da će možda ugledati proroka Elijahua anđela Saveza i zamoliti ga za pomoć s Neba koja im je svima trebala.
„ Idemo onda svi“ zaključio je Hagaj upitavši ih :“ Ta transformacija , to zadiranje fizičkog u duhovno , hoće li konačno povijest židovskog naroda uzdići na višu razinu „?
„ Da“ odgovori mu Jara, „ kada budu zajedno svi koji su na Nebu i na Zemlji  i kada napokon ljudi nauče razlikovati važno od nevažnog. Brit mila i nije drugo nego put ulaska u tišinu, u onu u kojoj će jednoga dana nestati sve prepreke da se čuje glas Svemogućeg“.
I dok su hodali ulicom Lior je razmišljala da bi mijenjajući svoj život možda trebala dobiti i novo ime. Očekivala je da će je u novoj sredini svi pitati što znači Lior i ona će im neprekidno i uvijek iznova morati tumačiti da „to na hebrejskom znači Moje svjetlo.“
„Možda bi bilo bolje da su mi dali ime Haja, život, to svatko lakše razumije, a uz novo ime, uz Haja, ide i nova sudbina“.
I odjednom posumnja u samu sebe, u svoju odluku, u svoju snagu, uplaši se i zagrli i obujmi samu sebe rukama kao da joj taj zagrljaj može pomoći da izdrži   ono što mora izdržati- svoj život.
 
Vrativši se kući Ada je iz ladica komode počela vaditi svoju odjeću i stavljati je u mali, platneni kovčeg , radujući se što će nekoliko dana s Hagajem provesti u Opatiji.
I dok ju Jara promatra zanesenu pakiranjem njoj pred oči izlazi duga šetnica uz more. I nasred sobe u Zagrebu obuzme je miris mora i morske slani i sjeti se još kako ju je on držao za ruku dok su se vozili u autobusu kroz Gorski Kotar, putujući prema obali.
Ne može se sjetiti zašto mu je željela pokazati baš Opatiju, pitajući se i nakon toliko godina, ne bi li bilo bolje da su otišli na Plitvička jezera, žaleći što ih nije vidio. Ali još je živ taj osjećaj kako je drži za ruku i kako ona pritom misli  „Kako je divno putovati s nekim koga voliš „.
Kada su stigli na odredište sjeli su na terasu hotela okruženog cvijećem i naručili sokove, svjesni da ih svi koji su se tu zatekli promatraju. I pod težinom tih pogleda koji su po njima istraživali, ispitivali i secirali, pitajući se „ u kakvom su odnosu ovo dvoje „, oni su sve tiše izgovarali riječi, gledajući jedno u drugo i stvarajući u toj intimnosti svoj krug zaštite i nedodirljivosti, prepuštajući drugima da se bave njihovom bojom kože, različitim civilizacijama, vjerama, kontinentima, prepuštajući im sumnjičavo kimanje glavom i ogovaranje „ To ne može uspjeti, to nema smisla, pogledaj ih, razlike među njima su prevelike, tko će koga prvi izdati, napustiti, pokleknuti, bolje je da što prije prekinu i raskinu tu vezu „. U tome su se stalno „ kupali“ ma gdje otišli.
Samo duša koja je jednom bila cjelovita pamti to iskustvo ljubavi i ne predaje se, unatoč onima koji donose pravila i čvrsto ih se drže, pa i onda kad donose nesreću, zaglavljeni u svojim malim, ispranim i učmalim svjetovima u kojima se guše, gušeći pritom zdušno i sve oko sebe.
I Jara opet osjeti u sebi vatrenu snagu pobune i inat da ne pristane na kalupe, odjednom su se u njoj zgusnuli svi njezini pokušaji da se otme učmalosti i dosadi, da učini nešto što se drugi ne bi usudili, računajući, kalkulirajući, zbrajajući unaprijed prepreke, ali ne i mogućnosti.
I pomisli „ Imao je pravo kada joj je govorio :“ Nitko te ne poznaje bolje od mene. Ja jedini znam tvoju dušu“. I znao je. I kada bi ju nazvao telefonom odmah je i po najmanjoj sitnici i boji glasa znao da nešto krije, da se nešto dogodilo, ništa mu nije mogla sakriti, jer on je bio ona, kao što je i ona bila on znajući mu svaku misao prije nego što ju je izgovorio.
Slutila je kada je patio zbog nje i zbog riječi koje su  ponekad unosile nemir i strah od rastanka, samo je ona u svojoj ljubavi prema njemu mogla odagnati i uništiti tu tugu, izmamiti mu smijeh. Uspostaviti mir. Podariti smirenje i utjehu za oboje.
 Ta povezanost ostala je najdubljim iskustvom koje je ikada imala, ali i najbolnijim, jer među njima ništa nije moglo biti zatajeno. Jedno s drugim morali su dijeliti čak i ono što još nije bilo njima samima osviješteno, što se pritajilo u podsvijesti, nemušto i tamno.
 I zato su se smjenjivali golemi i zastrašujući valovi koji su ih nemilice razbijali o oštre hridi, ranjavajući ih duboko, brzo i nemilosrdno, sa sunčanim danima  na plavetnim obalama na kojima nema ničeg do plime sreće.
Njihovi osjećaji na beskrajnoj razdaljini bili su kao vječno upaljene svijeće. Uz njih, dan se nije razdvajao od noći, sve je bilo i ostalo nepomičnim trenutkom bez vremena kojeg još nije bilo na Zemlji. Ništa još razdvojeno, rascijepljeno ni podijeljeno.
I Nebo je bilo zbunjeno, jer samo duše u nebeskom svodu su jedno, ali što se dogodilo s njihovim dušama na Zemlji koje su trebale biti odvojene. To se nije desilo, tko zna zašto, čijim nemarom i krivnjom.
Anđeo Metatron, najbliži Božanskom prijestolju nije znao ni što bi mislio ni što bi rekao, samo je u neprilici nogom udarao takt, ne znajući u tom času ništa bolje ni pametnije, stideći se i pokrivajući vrhovima krila lice pitajući se za koga bi trebao izmoliti milost, za ono dvoje na Zemlji s odrazom Neba u sebi ili za one na Nebu što nisu učinili ono što je trebalo učiniti na Zemlji.
 
                   Gledajući u Adu koja se sprema otići u Opatiju, Jara se uzaludno  nastojala otrgnuti od prošlosti, iskreno želeći da vidi stvari onakve kakve sada jesu, a ne kakve su bile „.
I zaključi kako bi joj bilo bolje da ode u sinagogu na molitvu.
„ Budi sada na ovom mjestu, budi snažna,“ govorila je sama sebi, uvlačeći se među drvene klupe“. Ali, kako učiniti od sebe ono što nisi ?“
 Tako joj se događa da je netko zovne dok sjedi u sinagogi, ali ona ništa ne čuje ni ne vidi izgubljena u nekom od svojih svjetova. I kada je napokon dozovu i prizovu sebi, ona ih gleda iznenađena, pitajući se što hoće od nje, dok se žene veselo smiju.
Molitvenik je ispred nje, otvoren, razdvojen malom, bijelom uzicom i stoji na kosoj stranici neudobne klupe po kojoj tijelo svako malo klizi, jer te klupe su više namijenjene onima koji u molitvi kleče nego njima koji sjede ili stoje.
I samo velika Davidova zvijezda u duborezu s bočne strane podsjeća te klupe mučilice gdje su i kome bi zapravo trebale služiti.
I Jara je bila uvjerena da bi u sinagogu trebalo dolaziti s velikim jastucima baš kao što Židovi u Jeruzalemu znaju s njima dolaziti u hotele i restorane na proslavu Pesaha, podsjećajući ih i na taj način da više nisu robovi u Egiptu nego slobodni ljudi koji mogu sjediti udobno i opušteno.
I ta misao nije se u njoj još ni dovršila ni završila, a već bi skliznula prema podu i zatim bi se s mukom ponovno podizala i na silu priljubljivala uz drveni, neudobni naslon.
Tako je i rabin primijetio da se u sinagogi događa nešto neobično. Odjednom je bila dupkom puna ljudi koji su došli na molitvu, a onda bi kada bi podigao pogled prije nego će otpjevati Psalm 92 vidio bi da su svi nekamo nestali.No ubrzo se smirio kad ih je ponovo pronašao, vidjevši da su se svi samo na tren odsklizali. Barem što se tiče minjana,[12] ostao je ne okrnjen.
 
Lior bi samo ponekad dolazila u sinagogu i Jara je godinama prepričavala kako ju je kao malu djevojčicu dovela u hram na Roš hašanu. Služba je dugo trajala, dionice šutnje još duže i Lior ju je u jednom času prijekorno pogledala  i rekla:
Platit ćeš mi to kod kuće!“
I plaćala joj je godinama nakon toga pričama o čudotvornim galicijskim rabinima, Adamu i Havi, dobivenim i izgubljenim znanjima, ali ništa je nije toliko moglo zaokupiti kao tumačenje o reinkarnaciji i primjeri iz života različitih osoba od talmudskih vremena do danas.
Širom otvorenih očiju Lior bi slušala o dugu koji svatko na Zemlji mora platiti i ukoliko ga ne podmiri morat će se takav čovjek pojaviti u nekom drugom životu. Jer duša uvijek zna što je njezin dug premda se ne sjeća svojih prošlih života.
„ Samo duše na najvišoj razini“ govorila bi Jara „ vide tijek vremena i povijesti „. I to bi kazivala s takvim žarom i uvjerenjem kao da je baš jučer prošla kroz sferu prelaska u kojoj je nebesko vijeće odlučivalo što će sve ponijeti u ovaj život.
                            „ Što ako opet ne ispunimo taj dug ?“ Čuo se uznemiren Liorin glas. „ Neispuni li se dug, teret koji se mora podnijeti u životu biva sve teži, a onaj tko ispuni svoju misiju, njemu će život biti lagan.“
„ U čemu se ogleda napredak duše ?“ „ U ravnoteži sklada između ljubavi i mudrosti, uostalom bila je gotovo sigurna Jara, „ duše dolaze na Zemlju samo s jednim ciljem, a to je zbog duhovnog napretka.“
Iz nekog čudnog i nepoznatog razloga što je Jara više govorila Lior o reinkarnaciji to je ona bivala sve zabrinutija sjećajući se anđela koji je jednom rekao proroku Danijelu da ide svojim putom, jer će se ionako sresti sa svojom sudbinom na kraju dana.
„ Kakva će biti moja sudbina ?“ pitala se zaokupljena besmrtnošću svoje duše, koja, tko će ga znati otkad, putuje i luta svijetom, dok se oni koji je u sebi nose uvijek iznova rađaju i umiru. Dolaze i odlaze.
„ Tko zna“ dodala je Jara,“ možda smo mi samo duše, a tijelo hram koji dok traje tu na Zemlji moramo poštivati.
Uostalom sve živo ima dušu, a naša djela, baš kao i misli stvaraju energiju našeg sljedećeg života. Um je pritom poput tekućeg olova koje uliveno u hladnu tekućinu dobiva određene forme. Tako i naše misli i osjećaji određuju mentalne oblike koji kad jednom uđu u tijelo, ostaju u čovjeku ukalupljeni sve dok postoji“.
Jarin glas je utihnuo, ali Lior se nije dala odvući u neke druge vode, želeći znati što znači kad se nekome kaže da je stara duša ?
„ Sve duše, odgovori joj Jara i na to pitanje, „ stvorene su istovremeno, no neke su proživjele na Zemlji više života. A u eonima postojanja bilo je mnogo duša s kojima smo doživjeli ljubav i prijateljstvo i s kojima smo naučili biti na jednakim razinama svijesti. I kada nas obuzme čežnja koju ne možemo sebi razjasniti to je samo odjek vremena u kojem se duša odvojila od svojeg Stvoritelja.
Svi naši budući životi već se nalaze u našem osobnom polju prije rođenja“. I Lior,“ molim te“, reče iznenada, prestani više s pitanjima.“.
 
Cijele te noći Lior je tražila samo jedan odgovor na pitanje :“ Tko sam to ja ?“ I on je izmicao, nalazila ga je i gubila, držala u sebi  i gurala od sebe sve dok odjednom nije shvatila značenje golemog izazova pred kojim se našla i pomisli, još bunovna, kako nema snažnije duhovne dinamike od ove na Zemlji. I osjeti u svakom i najmanjem djeliću svojeg tijela snažnu, energiju koja ju svu preplavi kao što golemi valovi oceana preplavljuju obale. I odjednom sav  strah koje je osjećala pred svojim izborom, pred vlastitom sudbinom  stopio se s vodama svijeta, s obiljem duha u njoj i izvan nje. I tog jutra rađala se iz te spoznaje, nova, drugačija, snažna i odlučna. I ustala je kao da je bila pročišćena u vatri kojoj nije znala imena. Sve je oko sebe i u sebi vidjela jasnije, ona koja je do jučer bila uplašena i izgubljena.
Okupala se i odjenula svoju najljepšu haljinu i tako je ušla u kuhinju. Bio je to čudan osjećaj, još u zoru dok ukućani spavaju, sama prirediti doručak, kao da je i time i sebi i njima htjela pokazati da se promijenila, iznenada odrasla. I onda se tiho išuljala iz kuće kupiti novine i svježe pecivo.
Polako je hodala ulicom, još mokrom od sinoćnje kiše dok su se kroz oblake probijale prve zrake sunca. I u trenutku kada se vratila i tiho otključavala vrata stana naletjela je na majku koja se uplašila misleći da je još u krevetu.
„ Gdje si bila „ upita je puna nevjerice. „ Po novine i kruh“ kratko joj odgovori podižući u zrak bijelu, plastičnu vrećicu kao nepobitan dokaz te istine.U to se pojavio i otac ispitujući očima taj prizor i postavljeni stol u kuhinji.
„ Lior, jesi li ti to počela mjesečariti,“ smijao se. A u okviru kuhinjskih vrata kao u okviru neke stare slike pojavila se i zaglavila Jara. Samo ona ništa nije rekla. I Lior se činilo da u tišini koja je odjednom nastala čuje otkucaje njezina srca. Na trenutak Jarin dah zastao je u njezinom čekajući da se pretvori u zvuk, u slova, riječi, u odluku koja je između njih već plovila danima, doticala ih, uznemiravala, puštali bi je da nestane, da se izgubi, znajući da će se vratiti i da je ništa neće moći izmijeniti ni promijeniti. Sve se zgusnulo i zaustavilo u toj tišini dok su anđeli uzbuđeno prelijetali od Hagaja do Ade, od Ade do Lior i zastajali puni svjetlosti, drhteći od uzbuđenja i radoznalosti na Jarinim ramenima, čekajući „ što će mala reći „., sluteći i već znajući da kroz njihovu svjetlost ona vidi i svoju i da san kojeg sada sanja odavno nije samo njezin.
 I Lior još malo čeka, jer osjeća da su tu negdje već sasvim blizu i serafimi koji stižu preko zvijezda i planeta sa svojom vatrom i vidi ih kako zastaju i zatim dalje putuju želeći biti blizu onoj koja će istinom otkupiti svoj put.
Lior, ona je za njih plamen koji se upalio i sada mora gorjeti u žaru dana koji dolaze.
Hagaj se prvi pribire i sabire iz te tišine koja se razlila po njima, promatrajući šarene cvjetiće na Liorinoj haljini kao da ih prvi put zaista vidi. I potakne je da kaže ono što mora reći:“ Kada si se tako svečano obukla siguran sam da nam imaš nešto za reći „.
„ Imam, studirat ću klasičnu medicinu“.“ Misliš medicinu, tu u Zagrebu ili možda u Izraelu, „ želio je razjasniti.
„ Ne“, odgovori Lior, „ studirat ću u Indiji, tamo je alternativna medicina klasična, a klasičnu nazivaju alternativnom „.
Ada se iz nekog neobjašnjivog razloga počela smijati baš kao Sara kad su joj anđeli rekli da će roditi Jichaka. „ Zafrkavaš nas, moram ti reći da ti to dobro ide, ali voljela bih ipak znati istinu, što točno namjeravaš ?“
„ Istinu sam vam upravo rekla“ smireno odgovori Lior, dok su svi međusobno brzinom svjetlosti međusobno razmjenjivali poglede. Međutim nešto u Liorinom pogledu i stavu reklo im je da promijene neće biti. I svatko se čuvao da ne kaže u tom času riječi zbog kojih bi kasnije mogao požaliti, riječi u koje se slijevala užarena lava.
Ada je pazila da ne gleda u Jaru, jer ona bi iz njezina pogleda odmah mogla pročitati „ Za sve si ti kriva i sve te tvoje čudne priče , ti i onaj tvoj nesretnik iz Indije „.
Hagaj nije duže od sekunde zadržavao pogled na Adi strahujući da bi  lako mogla naslutiti i  osjetiti kako se sekira što nije bio stroži s Lior i što joj je tolerirao mnoge stvari umjesto da joj je izricao zabrane. I mislio je jadan „ Zbog čega nisam bio zadrti fizičar nego sam potpao, zna se pod čiji utjecajem u ovoj kući, i postao metafizičar. Nisam bio dovoljno dobar otac i sada mi se to osvećuje „.
„ Kotač sudbine se pokrenuo „ utvrdi Jara, znajući da ga više nitko od njih ne može zaustaviti. Jedna stvarnost vjerno je odražavala drugu.
 
  Dani tog ljeta prolazili su kao u bunilu dok je Lior marljivo sakupljala sve svoje dokumente i nosila ih na prevođenje, no najmučnije od svega bilo joj sakupljanje stvari i pakiranje. Prvi put u životu trudila se ponijeti sa sobom samo ono najnužnije, promišljajući o svakoj sitnici i pitajući se :“ Treba li mi to uopće ? Jer, ako iz nekog razloga odustanem od  ayurvede i to malo stvari bit će mi dovoljno, a ako izdržim u Indiji na studiju svih pet godina, ono što sam nosila u Zagrebu tamo mi uglavnom neće trebati.
Najveći problem bile su joj knjige, koju ponijeti, za koju se odlučiti i napokon uzela je samo molitvenik nadrabina Šaloma Freibergera . Na prvoj stranici bilo je hebrejskim slovima napisano njezino ime i u njemu je bila Liorina duša povezana s dušom njezina naroda. Odjednom otišla je do smeđe police s knjigama i rukom zaklopila malu kutiju od maslinova drveta u kojoj su bila dva postolja za šabatnje svijeće. I nju će ponijeti.
Činilo se da ta velika misija koja je bila pred njom traži i velike pripreme učeći je kako nema putova koji nikuda ne vode.
A onda, onda se trebalo oprostiti. I obuze je u zadnji čas osjećaj krivice što napušta one koje je najviše voljela, baš kao u molitvi Čuj Izraele, „ svim svojim srcem i svom svojom dušom“.
Nije mogla otputovati, a da se ne oprosti i od rabina. I on joj reče :“ Slutim što osjećaš  , ali svatko od nas odgovoran je za svoj izbor, tvoje će srce biti s nama, tvoje mjesto u sinagogi uvijek će te čekati . I nikada ne zaboravi što svemir drži na okupu.A onaj koji mora otići, sudbina mu je da ode i rabin učini ono što nije očekivala. Blagoslovi je.
Svoju obitelj nikako nije mogla nagovoriti da je ne prate u zagrebačku zračnu luku. No ništa nije pomoglo, čak što više, putovali su s njome sve do Munchena odakle je imala nastavak leta za New Delhi.
Na rastanku, grleći je, Jara joj je rekla :“ Ono što ti je zapisano sudbinom mora ti proći dušom . Uđi u sliku onog za čime žudiš i misli iz nje. Unutarnji svijet sada se mijenja u vanjski. I ne zaboravi da zamišljeno i ostvareno mogu postati jedno“.
I tada se naglo okrenula i ne pogledavši je više, žurno se udaljila dok su je zbunjeno gledali kako nestaje.
 
 
EPILOG
 
Dolazak u Indiju bio je težak  i drugačiji od svega što je Lior dotad poznavala. U zračnoj luci „ Indira Gandhi „ zrak je bio ispunjen i zasićen mirisom kojeg nije poznavala, kao što nikada prije nije čula ni jezike kojim govori Indija, natiskana na ogradu s koje su gledali ljudi svojim tamnim očima i licima one koje su dolazili ili odlazili.
Izašavši iz aerodromske zgrade već na samom izlazu i na prvim koracima suočila se strašnom bijedom koju nije mogla ni zamisliti.
Iz prašine i gladi,  prema njoj su se pružale ruke prosjaka zajedno s toplim osmjesima onih koji su tisućama i tisućama godina na tim i takvim rukama nosili Indiju u  svojim očima, u svojoj patnji i beskrajnom strpljenju, nadajući se da će jednom ipak imati karmu drugačiju od one koju su živjeli.
Čovjek iz hrvatskog veleposlanstva koji ju je dočekao i vozio do hotela bio je zatečen njezinom šutnjom i napokon nije mogao izdržati, a da je ne upita : „Onda, što mislite ? „. I Lior  mu je kratko odgovorila :“ Druga planeta“. I on, koji je svim srcem volio tu Indiju onakva kakva je bila i kakva jest, okrutna i teška, lijepa i očaravajuća, od srca se nasmijao.
Na četvrtoj godini studija iz Kalkute je došao nov student koji se prvi put kad je ugledao Lior na predavanju upitao:“ Što ta crvenokosa djevojka radi ovdje s nama ? Taj bijeli anđeo ? Odakle je? Kako je tu  i zbog čega stigao ? Od prvog trena zatravljen njome i izgubljen u ljubavi koju nije očekivao, u ljubavi za koju nije bio pripremljen.
Samo, prvi put kad je izgovorio njezino ime, gledajući je netremice pomislio je :“ Iznenada, drugačije „ dok su se vatra i voda ujedinjavale u svrhu konačnog očitovanja.
I u trenu dok ga je gledala Lior osjeti da je odjednom uzdignuta, nevidljivom Rukom, nekud visoko , visoko i obuze je sveprožimajuća ljubav i mir kakav nikada ranije nije u sebi osjetila. I spozna u tom času da ništa nije bilo uzalud, ni jedan korak jedna riječ ni jedan osjećaj, ni jedan napor,znajući da se krug života i smrti negdje na nekom mjestu mora povezati.
  Četiri mjeseca kasnije osjećala se sasvim neobično promatrajući na praktičnim vježbama na fakultetu svoj dlan iscrtan kanom, njezin obol mladenke sa Zapada indijskoj svadbi.
Kada se tog dana vratila iz bolnice kući na stolu ju je čekalo pismo. Odmah je pogledala žig i prije nego ga je otvorila već je znala što u njemu piše, jer cijelo joj je tijelo drhtalo i srce se grčevito otimalo.
„ Jara, tvoja Jara je otišla““ pisao je Hagaj.
Njezina baka, yogini i žena rabin, čarobnica i opsjenarka gdje se sada nalazi ? I dok je pismo ponovno stavljala na stol oko njega se nečujno sasula kiša od tamnocrvenih latica.
 
                   Povratak u Zagreb i dugo putovanje natrag do doma, prošlo joj je kao u bunilu. Ti dugi sati bili su ispunjeni uspomenama i razgovorima s Jarom.
U duši njezina sjećanja zvijezde iznad velikog kreveta na kojem joj je Jara otkrivala nepoznate svjetove, još su sve bile tamo, velike i blistave. Samo nje više nije bilo, one koja ih je dobila na poklon od čovjeka kojeg je toliko voljela.
I kada je Lior ušla u stan roditelji joj ništa nisu morali reći i ona se odmah uputila u bakinu sobu, jer je znala da Jara s ovog svijeta ne bi otišla ne misleći na nju.
Na krevetu je našla pismo na čijoj je omotnici bili ispisano Lior- Moje svjetlo. I ona ga otvori.
 
„ Pitala si sve ove godine odvojenosti od kuće, da li ti opraštam što si odlučila živjeti daleko od svega što si poznavala. No tada, kada si poželjela otići ti još nisi mogla znati da su odavno već svi tvoji životi upisani u mapi nebeske Duše, u Tajnu svih tajni, u Dušu svih duša.
Učinila si ono što si morala postavši valom koji mora dotaknuti daleke obale da bi te Beskrajni Ocean sebi ponovno vratio.
Nitko drugi nego samo ti, u tom času kada se tvoj život mijenjao, vidjela si iznad sebe kako prolazi mistično Svjetlo. Jer, u svačijem životu, pa i tvojem, postoji točka na kojoj se Nebo i Zemlja moraju sresti.
Oduvijek, središte tvoje nad svijesti bilo je i ostalo u slobodi koju ništa i nitko ne može ograničiti.
U trenutku kada si odlučila otići u Indiju ti si se samo uskladila s unutarnjom tišinom i u svojem duhu mogla si biti ono što jesi , jer si imala hrabrosti sama pronaći mjesto razrješenja svoje sudbine, vjerujući da je cilj pred tobom svjetlost koja će te uzvisiti, a ne uništiti.
Pronašla si čovjeka kojeg si trebala pronaći, jer kada si u njemu vidjela svjetlo i sama si bila osvijetljena.
Zašto si baš ti Lior smogla snage učiniti taj iskorak ? Jer si ne samo znala nego i vjerovala da je sve u Jednom, oslobodivši se iluzije o odvojenosti.
U ljubavi pronašla si cjelovitost koju nisi imala i ona je sveta, jer nema čišćeg svjetla na svijetu od svjetla ljubavi. Bez nje nijedan put prema Spasenju ne vodi.
 
Čujem te Lior kako me neprekidno dozivaš i pitaš me svojim srcem punim svjetlosti :“Nebo Jara, što je Nebo ?“
Mir, samo mir u beskraju Onog izvan kojeg ništa ne postoji.